Uloge

Struzzo ::

filipa.panko ::Off topic, ali Jamaka tek sad primetih da ti i avataru imas "blizance". Slutilo je... Iako sam i ja od onih koje ne bi da  gledaju u "znakove pored puta".

I to ribice a sinak voli podvodni svet...:)))

he,he...i ja sad primetih.Vas dve:874: 

I ja sam primetila jos kad su vas pozvali na razgovor za blizance da u avataru imas blizanacki znak ribe i to zelenu (muski princip) i ljubicastu (zenski princip), ali rekoh sama sebi, da ne ureknem nesto, bolje da cutim..
Poljupci!

Hvala, hvala... verovatno ću nastaviti sem ukoliko se Vilenjak pobuni ali zasad nije...

I avatari mogu biti jedan od znakova... Ja sam u vreme čekanja pričala o maloj vili i stavila avatar u tom duhu. Kad smo dobili dečaka i pretraživala avatare shvatila sam da sam ja na avataru sve vreme imala vilenjaka a ne vilu.

Mi smo danas došli do dve bitne stvari bar mislim... Poslednjih dana je Vilenjak bio jako preosetljiv, plačljiv, pa onda besan, prkosan, nezadovoljan što god radimo... Danas ja uhvatim da ga ispitam zašto i otprilike ispliva strah da ćemo ga mi vratiti kod hraniteljice, neverovatno  Mnogo puta sam ponovila da je stalno, zauvek kod nas, da će biti i kad odraste i kad budemo stari i sad opet... Ili mu treba potvrda mnogo puta. Ponovim ja opet i onda podivlja večeras, veseo, peva, dere se i tako... ali bolje od one razdražljivosti ovih dana. I sad večeras izvodi neku figuru sa sporta i meni govori kako je to radio kod hraniteljice, dobro kažem ja... a on me pita što reagujem tako. Kako? - Kao da je ******** (ime hraniteljice) glupa  Ja kažem da nisam nikad rekla da je hraniteljica glupa niti to mislim (stvarno ne mislim, ja njoj zameram neke druge stvari ali glupost sigurno ne, ona je opasna žena i na svoj način vrlo pametna), takodje da mi je drago ako je dobro pazila na njega. Onda mu rastumačim da ja možda napravim izraz lica jer me nervira što pripisuje stvari koje je sigurno radio ovde da je radio tamo, a to me zaista nervira, to sam pisala... Pa kad već tumači i moje izraze lica nisam imala kud nego da kažem istinu, to je mislim bolje nego da opet misli da tim izrazima ko zna šta govorim. Shvatio je i plastično šta to znači jer je već u sledećem trenutku počeo da priča kako je gledao mornara Popaja kod hraniteljice a taj crtani je prvi put gledao kod nas... Naravno, malo je to dete, ne može verovatno sve da pohvata, možda mu se čini. Mada sam već pisala da meni nije jasno zašto teži da ulepša taj period kod hraniteljice... Ali nebitno za ovu situaciju, samo sam htela da mu ilustrujem da nije da ja imam nešto protiv hraniteljice već protiv toga da Popaj odjednom odavde odskakuće tamo. To sam sve napisala jer me je malo iznenadio, ja sam pazila da nikad ne govorim protiv hraniteljice ali dete tumači i neverbalni govor...

Ako se sećate ova tema je krenula tako što je mm meni rekao da ga pustim još malo da uživa u ulozi biološkog oca... E danas sam htela da ga tresnem, moram to da mu saopštim večeras kad Vilenjak zaspi  Vilenjaku nešto nije bilo dobro pa smo otišli na privatnu kliniku i pošto lekar sumnja na alergiju ispituje da li je neko u porodici imao alergije, astmu štatijaznam... Da smo išli u dom zdravlja video bi u kartonu da je dete usvojeno a ovako ne vidi. E sad ja kad me to pitaju ne kažem ali kažem ne znam, nisam sigurna kao što i jeste, nešto neodredjeno da lekaru ništa ne govori... Ne govorim ni da ja imam nešto i da nemam jer ionako nema značaja. Ako bih procenila da je opasno, da je taj podatak baš od značaja, rekla bih da je dete usvojeno, ovako preskočim to jer ne znam ni kakva bi reakcija bila lekara a onda i deteta. Obično udjemo Vilenjak i ja ali ovaj put udje i moj muž i zapeo da priča o mojim alergijama, ja ga pogledam popreko, prekinem ništa... nastavlja... opet ga pogledam, a on nastavlja o svojim alergijama, pa o njegovim roditeljima... Lekar posle pominje moje alergije a ja kažem - to nema veze... (mada začudo imamo iste simptome). Mm se se uživeo u ulogu biološkog oca kad vreme nije bilo (mada nikad i nije)! Sreća pa Vilenjaku nije ništa ozbiljno... Odsad tek neće ući sa nama. 

Iskritikovala sam muža, branio se da to nije bilo pitanje zbog nasledja nego da vidi da li se osnažuje u toku života. Jutros videla da je lekar i u izveštaju napisao - majka imala alergijske reakcije  Inače glavna lekarka na toj klinici i sestre znaju da je dete usvojeno ali kaže moj muž neće one ni gledati taj izveštaj... uvek mm ima odgovor!

Inače Vilenjak i ja kako rekoh imamo potpuno iste simptome, ne bismo stvarno više ličili ni da smo biološki majka i sin. Udjemo kod mojih i počnemo da kašljemo, skoro da se gušimo, a to je sigurno zbog biljaka jer moji žive u parku (na prašinu ne može da bude jer je stan moje majke uvek čist koliko se može biti). Onda moja majka tvrdi da ja zapuštam dete, vidim li koliko kašlje a kako i ja samo kašljem i dosad nisam mogla da je ubedim da mi kašljemo samo kad dodjemo kod njih iako sam to primećivala. Ali kaže lekar da je moguće...

Simona ::Ova tema se provlaci kroz nase razgovore ali me je sinocnji razgovor sa muzem inspirisao da otvorim posebnu temu... Taj razgovor cu naknadno napisati a u ovom postu cu samo da postavim pitanja...

Da li sebe vidite kao usvojene roditelje ili ponekad "zaboravite" na to pa se uzivite u "ulogu" bioloskih roditelja? Ako nekad zaboravite - sta je razlog tome? Da li se pridrzavate onoga sto ste ucili u skoli roditeljstva ili ste zakljucili da je praksa nesto drugo? Koju ulogu dajete hraniteljima? Da li cete ostati u kontaktu ili ne? Ako ostajete koliko ce cest taj kontakt biti? Da li se vi i suprug u svojim razmisljanjima razlikujete?

Evo o ovome bih rekla par reči...

Mislim da je nepotrebno toliko opterećivanje na toj liniji biološki roditelj - usvojitelj. Zašto? Šta je i ko b-roditelj u životu vaše dece? Jedan momenat, najčešće. Trenutak rođenja i odlazak. A još važnije: da li vaša deca osećaju ( umeju da osete i prepoznaju ) razliku između vas i b-majke, koja u svesti deteta maltene da ne postoji ili je kao duh? Posebno važi za malu decu. Deca, mada još majka nisam, čini mi se funkcionišu mnogo jednostavnije i neposrednije. Osete ono što je direktno pored njih i uz njih. Ako ga hranite, presvlačite, pričate priče, šetate, igrate se s njim itd. ono u vama vidi majku. Majku kao osobu koja je tu uz njega. Nema u njegovom rečniku b-majka, usvojitelj. To služi nama starijima i vama, administraciji, prosto nekom pedantnom redu da se papirološki zna ko je ko. Ali ništa više od toga. Ne precenjujte značaj b-majke. Nema šta da se zanosite. Ne znam šta su vam pričali u toj školi roditeljstva, cenim da vam je sigurno puno pomogla, ali ne može sve po JUS-u jer je nepotrebno. Ne treba nikakve granice sebi da postavljate. Nije dobro ni za dete ( ako oseti da postoji kočenje u vama, da sami pravite tu biološku razliku ). Jednostavno uživajte i budite to što jeste - majke.

Daco,
ovu temu sam otvorila tri meseca nakon dolaska Vilenjaka. Nama je taj period adaptacije bio dosta stresan i teško je bilo tada osećati se kao samo roditelj. Ne toliko zbog biološke majke, priču o njoj smo tek pokrenuli, koliko zbog hranitelja. Dete je skoro svakodnevno spominjalo šta je on tamo radio, kukao da ih čuje, vidi, razne situacije su bile... Oni su se povremeno javljali a onda smo se i vidjali. Tek od pre nekoliko meseci su i Vilenjak i hranitelji izgleda prećutno zaključili da je njihova priča gotova, niti on pominje period kod njih niti se oni javljaju. Socijalni radnici savetuju da je dobro ostati sa hraniteljima u kontaktu, iz ove perspektive nisam baš sigurna da je tako. Ipak zadovoljna sam kako je to išlo kod nas, niti sam sprečavala dete da ih čuje ni da ih vidja, mislim da je to vrlo važno za naš dalji odnos. To što su oni prećutno odlučili izgleda da se više ne vidjaju nema veze sa mnom ni sa mm, to je tok njihovog odnosa. Slično je sa biološkom majkom, ja mu nikad neću reći kako on treba da se oseća u vezi sa njom isto kao što nisam činila sa hraniteljicom. Naš život sada funkcioniše slično kao i u drugim porodicama, u najvećem broju dana ja sam kako i ti kažeš samo majka. Ali i dalje ako pričamo o radjanju ista je situacija - ne osećam se da sam rodila Vilenjaka, jer nisam, mi imamo našu priču i naš susret. On ima svoju biološku majku kojoj sam ja zahvalna što je iznela trudnoću i rodila ga. Jeste to jedno kratko vreme u odnosu na svo vreme koje mi imamo ali ti činovi omogućili su sav ovaj naši dalji život. Ništa mene biološka majka ne koči niti menja neko moje ponašanje. To je samo naša priča, tok kojim je išla... Koji će značaj u budućnosti Vilenjak pridati biološkoj majci kažem ostavljam njemu.

Da, to je drugo. To je ta mana hraniteljstva...

Razmišljala sam se gde da stavim ovaj tekst pa sam na kraju odlučila na ovu temu jer je vezan za ono što smo ovde uglavnom pričale - postoji li razlika u tome što smo usvojene majke. Naročito mi je zanimljivo jer je autorka članka i usvojena i biološka majka. Šteta što su skoro svi dobri tekstovi, iskustva, na engleskom jeziku. Na našem, jedino mi da počnemo da ih pišemo

What I Know About Motherhood Now That I am an Adoptive Mom
Carrie's picture
By: Carrie Goldman
Jul 09, 2013 11:41 AM

Motherhood is an interesting job; I find that I grow up alongside each child. Now I am the mother of a newborn…now I am the mother of a five-year-old…now I am the mother of a tween…and so on. With each age and phase, the job of motherhood is redefined. The concerns that keep me awake at night, the milestones that loom in my mind – they change and grow and morph. And with each subsequent child, I find myself remembering, oh, so this is how it is to be the parent of a toddler. There are flashes of familiarity, and yet each time, it feels strange and new, because each child brings her own unique traits into the world. I view motherhood from three major viewpoints: I am the parent of an absent child (we lost a baby to a rare kidney disease), the parent of an adopted child, and the parent of two biological children. There is much to say about each role, but today I am writing specifically about what I have learned from being an adoptive mother. An intriguing question, because in many ways, I do not distinguish my daughter who was adopted, from my daughters who were born to me. And yet, in full honesty, there are many ways in which being an adoptive mother is indeed different. Here are my observations:



1). People spend an extraordinary amount of time discussing how children resemble their parents and their siblings. I became hyperaware of this after adopting a child who does not resemble me at all. I think it is a natural thing – the desire to see connections between family members. It certainly is true in the animal kingdom, where the ability to recognize the markings of one’s own pack provides safety, comfort and protection. I grew up all my life hearing, “You look just like a Goldman. Oh, there is no doubt that those are the Goldman girls!” When we adopted K, I thought she was the most beautiful baby I had ever seen. Within several weeks, however, I noticed that nobody was content to simply say, “What a lovely baby!” The comments were always followed by a curious glancing over at me, and the question, “Where did she get her blue eyes?” or “Where did she get her blonde hair?” People couldn’t make sense of it—I did not appear to be the mother of this baby—and it didn’t jive with what society knows of family resemblance. But it was okay, because I felt like her mother, and that was what mattered. When K was nearly a year old, we took her for the first time to meet her biological brother and sister, who had recently come out of foster care to be reunited with their birthmother. K looked exactly like them. I snapped photo after photo, careful to save them in albums and frames, so that as K grew older, I could point to those pictures and tell her, “You have people that you resemble too! You have the same eyes as your sister and brother.” As K grew older, I noticed she has her birthmother’s lovely smile, and I tell her. She beams when I say that. I am so glad that I can help K feel connected to her biological family, because one of my biological daughters looks so much like me that it is eerie, and it is frequently noted by friends, family and strangers. I too am guilty of it – sometimes I see a photo of my middle daughter, and I exclaim how much it looks like my old photos. My two younger girls look strikingly similar, and I used to ask friends or family not to comment on it too much in front of K, until I realized that K herself was making comments about it and didn’t seem at all upset! She was okay with it, and my philosophy is to let her be the guide. Maybe she is okay with it because she knows who she looks like? An advantage to an open adoption.



2). An adoptee’s feelings about being adopted may fluctuate greatly, and it helps if the adoptive mother supports the adoptee through the full range of emotions. K goes through different phases. Sometimes, she is quick to volunteer the information that she was adopted. She feels special and unique, and she likes to surprise people with this interesting tidbit about herself. Other times, she loathes the very concept of being adopted and refuses to say one word about it. Immediately before or after one of our annual visits with her birth family, K is unusually anxious or sad, and at these times, she needs me to be very accepting of the roots of these emotions: her undeniable connection to another family. In the past, especially with closed adoptions, experts advised adoptive parents to deny the adoptee’s feelings of Otherness. Now we know that the best way to help a child who feels conflicted or torn is to recognize, acknowledge, and accept her emotions. I hope that K will suffer fewer torn loyalties because she is not burdened with trying to protect me from her feelings of love for her birthmother. I want to connect with K in all of her experiences, even the ones that are hard for me to witness. It isn’t always easy, but it is my firm belief that K will stay truly connected with me if she feels safe expressing her connection to her birthmother. Sometimes she goes weeks without mentioning her birthmother, and sometimes she asked about her every day for three or four days in a row. I try to follow her lead.



3). There are a lot of people who have very strong feelings about adoption, and as an adoptive mother, I have learned to believe in my decisions while remaining open to hearing other perspectives. Largely, as a result of the Internet and social media, I have learned that many people are strongly anti-adoption. This was shocking to me at first, but as I read more and learned more about why some people are anti-adoption, I grew to understand the causes of their emotions. I do not agree with the way in which many of these advocates express their views – there tends to be a great deal of undeserved hate, anger, and cyberbullying directed at adoptive parents, as opposed to productive discussions about ways to improve adoption – but I remain hopeful that there is room for collaboration, instead of contempt, in the future. The reality is that we do live in a digital world, and there is a high likelihood that adoptive parents will eventually encounter hateful speech from those who have unfortunately been hurt. Adoptive parents need to step back from reading any toxic messages and protect themselves. I remain passionately confident that ethical adoption is a wonderful way to build a family. I do not feel the need to defend or explain our adoptive family to the naysayers, but I have come to the realization that it is easier to cope with hateful speech when I am secure in the sanctity and beauty of the family we have created, and that every member of our family benefits from K’s adoption. This I know to be true.



4). You can love an adopted child as much as a biological child. As the mother of children both biological and adopted, I can attest to the strength of my attachment to each of my daughters. At various points, each girl commands more of my attention and energy, depending on what is going on in her life. Sometimes one daughter requires more time or nurturing than the others; sometimes one daughter requires more discipline and consequences than others. My three girls take turns being the squeaky wheel, and my focus on each girl waxes and wanes. What never wavers is my love. Whether flesh of my flesh or soul of my soul, I love each daughter as a whole.

http://www.adoption.net/adoptees/blog/what-i-know-about-motherhood-now-that-i-am-an-adoptive-mom?vnc=uDnevMN7A_mc85SM7POTMlHntMIcOYDQToPJObTjoKA&vnp=1

Da vam prepričam tekst ako ne govorite engleski... Prvo kaže da je majka andjela (beba im je umrla), usvojena majka jednog deteta i biološka majka dvoje. Mnogo bi se moglo reći o svakoj toj ulozi ali sada piše o onome što je naučila kao usvojena majka. To je jedno intrigantno pitanje jer s jedne strane na mnogo načina ona je ista majka usvojenoj ćerci i biološkim ćerkama a sa druge, kad je potpuno iskrena, na mnogo načina je biti usvojena majka drugačije.

1) Prvo govori o sličnosti koja je uobičajena izmedju srodnika a njena usvojena ćerka nije ličila ni malo na nju. To je prirodna želja da se vidi povezanost izmedju članova porodice. Ona povezuje traženje sličnosti sa životinjskim svetom gde sličnost znači i sigurnost i zaštitu. Ona je odrasla sa komentarima da liči na Goldmanove. Kada je ugledala K. ona je delovala kao najlepša beba koju je ikad videla ali... to niko nije komentarisao. Uvek su pitali odakle joj plave oči ili kosa. Ona nije izgledala kao majka tog deteta. Ali to je bilo u redu jer se ona osećala kao majka od K. i to je jedino što se uzima u obzir. Oni su u otvorenom usvajanju pa je sakupljala slike bioloških roditelja, brata i sestre kako bi se K. moglo reći - ti ličiš na nekog takodje. Kada je primetila da K. ima osmeh kao njena biološka majka rekla joj je to. Ona je zasijala. CG je toliko srećna što je omogućila K. da se oseti povezana sa njenom biološkom porodicom jer jedna njena ćerka toliko liči na nju da ljudi to često govore. Oseća se i krivom jer gleda slike druge ćerke i pomisli kako liči na nju kad je bila mala. Ljudi često kometarišu sličnost bioloških sestara i CG je govorila da to ne čine da ne bi uznemirili K. Onda je sama K. to počela da komentariše i nije izgledala ni malo uznemirena. Pustila je nju da bude vodičkinja. Možda njoj to nije smetalo jer je znala na koga liči? To je prednost otvorenog usvajanja.

2. Emocije usvojenog deteta prema usvajanju mogu biti veoma različite i obaveza je usvojene majke da bude uz dete u svemu tome. K. je prolazila kroz različite faze. Nekad je bila oduševljena što je jedinstvena i volela je da ljude iznenadjuje tom činjenicom. Nekad nije htela ništa da priča o usvajanju. Pre posete biološkoj porodici ili nakon nje bila bi vrlo anksiozna i tužna i CG je morala da bude jako pažljiva. U prošlosti su psiholozi u zatvorenim usvajanjima savetovali da se negiraju osećanja Drugosti. Sada znamo da je najbolje da dete koje oseća u sebi konflikte prepozna ih i prihvati te emocije. Nada se da će K. patiti manje jer neće morati CG da štiti od svoje ljubavi prema biološkoj majci. Želim da se povežem sa K. u svim njenim iskustvima čak i u onima u kojima mi je teško da budem prisutna. Nije uvek lako ali je moje čvrsto verovanje da ću ostati istinski bliska sa K. samo ako se ona oseća sigurno da mi iskaže njena osećanja prema biološkoj majci. Ponekad prodju nedelje da K. ne spomene biološku majku a ponekad je spominje svakog dana. Trudim se da je pratim.

3) Ima mnogo ljudi koji imaju jaka osećanja prema usvajanju, i kao usvojena majka, ja sam naučila da verujem mojim odlukama ostajući otvorena da čujem druga mišljenja. Preko Interneta saznala je za mnoge ljude koji su protivnici usvajanja. To joj je bilo šokantno ali je naučila da prepozna uzroke njihovih emocija. Iako joj se ne dopada govor mržnje, način na koji izražavaju svoje stavove nada se da je razgovor moguć. Usvojeni roditelji ne moraju da čitaju toksične poruke i mogu da sačuvaju svoj mir. Ona je jako ubedjena da je usvajanje divan način da izgradite porodicu. Ne mora da odgovara na sve poruke hejtera ali se lakše nosi sa govorom mržnje kada je sigurna u lepotu porodice koju su kreirali, svaki član te porodice je bogatiji zbog usvajanja K. I ona zna da je to istina.

4) Možete voleti usvojeno dete kao biološko. Kao majka i biološke dece i usvojene ćerke mogla sam da testiram snagu povezanosti sa njima. Zavisno od faza koje su prolazile to je zahtevalo više njene pažnje i energije. Nekad bi jedna ćerka zahtevala više pažnje, nekad strogosti nego druge. Bez obzira da li ćerke potiču iz njenog tela ili duše voli ih potpuno.

Eto to je taj prevod, naravno ako znate engleski savetujem da čitate originalan tekst... Ja sam ponešto izostavila, nešto prepričavala a tamo gde mi se učinilo značajnim baš prevodila bukvalno... No možda će se vama učiniti značajniji neki drugi momenti nego meni... Ja imam neka razmišljanja povodom ovog teksta ali pošto sam već potrošila dosta vremena na poslu napisaću naknadno ali ako vi imate neka razmišljanja za/protiv slobodno napišite...

Nikako da nadjem vremena za ovu temu pa da bar počnem...

Ja se slažem sa ovim početnim stavom da je na mnogo načina isto biti usvojeni i biološki roditelj ali opet na mnogo načina i nije. Sličnost je jedna od tih razlika ali pošto smo dosta pisale na drugoj temi da ne krećem opet sa tim.

Emocije prema usvajanju koje su ovakve i onakve, to nam tek predstoji. I već ja imam razne situacije... I jesu teške. U nekima morate da prevazidjete sebe. Baš kao što i ona kaže bliskost se ne može stvoriti ni po meni što ću ja detetu zabraniti da voli hraniteljicu ili biološku majku ili govoriti loše o njima... Za sada mi nemamo situacije sa biološkom majkom ali već mi se pokazivalo kod hraniteljice koliko to može da bude teško... Ja mnogo šta smatram neodgovarajućim u njihovom vaspitanju, ponašanju... a opet moram da se trudim da nadjem i neke svetle tačke i svakako da nemam otpor da dete voli hraniteljicu. I ja želim da se moje dete oseća slobodno da mi kaže da voli hraniteljicu ili sutra biološku majku. I opet bih volela da budem prisutna i neka potpora njemu ako bude osećao nešto negativno prema njima ili biološkom ocu (hranitelj je manje više njemu nevažan lik, bar takav utisak imam). A to sve nije lako, odrediti koliko je potrebno vezati dete za našu porodicu, koliko je dobro da oseti tu Drugost u sebi... Kao što CG kaže u ovom članku i ja se trudim da pratim Vilenjaka u tome, njegove potrebe...

Uh moram da prekinem... nastaviću...

Meni se najviše sviđa u ovom tekstu misao da nas usvojeno dete vodi, usmerava... To mi se sviđa I to iz dana u dan uočavam s obzirom da imam dva različita deteta tako da jedan obrazac, jedna teorija je u svakom slučaju nemoguća.
O svemu ostalom smo manje-više već pisale.

Meni se i to dopalo a i pod tri. Tih dana kad sam naišla na tekst bila sam baš pod utiskom da mi je prijateljstvo sa bliskom osobom došlo u krizu zbog humanosti pošto me je fb prijateljica izbacila iz prijatelja. Nije me njen postupak toliko zaboleo više mi je onako van pameti ali bliska osoba... S jedne strane sam se pitala je li fer prema mom detetu da nam neko ko nam dolazi u kuću i blizak je sa nama ima stav da je usvajanje human čin i da ne prihvata moja objašnjenja povodom toga... S druge strane bilo mi je žao da prekinem prijateljstvo koje traje godinama. Nisam ni sada sigurna šta je pravo rešenje za takve situacije. Mada ovde nije reč o hejterstvu, priča o humanosti meni jeste pogrešno vidjenje naše porodice. Dopalo mi se ovo o pronalaženju uzroka emocija, kada pogledam na taj način da poznanica i prijatelj nisu prihvatili moje argumente besna sam. Kada pokušam da pogledam iza, u uzroke njihovih takvih emocija, tj o kakvim osobama se radi postaje mi jasnije mada ne sasvim jasno. U svakom slučaju dopada mi se i taj korak nazad u sigurnost naših porodica, svet i ljubav koje imamo i koje smo stvorili... a sad što svako ne može to da razume (sasvim), pa šta da se radi...