Tanjin dnevnik - preuzeto sa Rode

Pridružio : 01 Mar 2008 Poruke : 255 Location : Nederland

Cure ne znam da li ovo smijem da uradim, ali sam procitala ovaj dnevnik na Rodi pa sam se odusevila. I pomislila sam da mozda nije losa ideja da ga ovdje postavim.

30. 5. 2002. (četvrti ICSI)

25. dan ciklusa, 25. dan mučenja (i fizičkog i psihičkog), recimo to tako grubo.

19 inekcija, jedna anestezija, četiri ultrazvuka, jedna aspiracija, 9 jajnih stanica, 48 tableta, tri zametka, tri jako lijepa zametka kažu (uvijek isto kažu) i strah, strah da je bilo uzalud i da će biti uzalud. Matematika. Brojevi. Statistike.

25. dan ciklusa, 25. dan nečeg ... ipak lijepog...

Danas sam loše volje, probudila sam se s lošom voljom, s osjećajem skorašnjeg menzesa u sebi.

Ali, još se pravim da su ova trojica (u sebi ih imenima zovem i tepam im nježno), tri jako lijepa zametka, ostala u meni, bar jedan, jedan je dovoljan, jedna mala točkica veličine točke na kraju rečenice, kako kaže R.. (tri točkice, nastavlja se, znači:). Tako sićušni, a ja ih ne mogu zadržati u sebi...

Ali još se pravim trudna. (Kako ta riječ uzvišeno zvuči. Nama, hrabrim ženama iz čekaonica, sveto je svako njeno slovo. Trudnoća znači smisao i život, ne razumije to Branka koja svoju djecu ostavlja same u kući radi nekih svojih sitnih "gušta". Ne razumije to majka koja izmišlja tisuće razloge kojima će opravdati sebe i svoj nemar.)

Ne usisavam kuću. Ne dižem opranu robu do sušila. Idem redovito na inekcije progesterona. Stavljam tablete, još 36. Sve po propisu, doktor bi bio zadovoljan da me vidi. Možda samo malo više pušim. (Odlučila sam, prestat ću biti neodgovorna.)

I ne želim nikome pričati o tome. Jer nakon 3 neuspjeha nema se više što ni reći.

Trebam biti strpljiva.

31.5. 2002.

26. dan ciklusa. Menzes se približava munjevito. A opet tako sporo. Nikad ovako sporo.

Nisam strpljiva. Priznajem.

(Danas mi cijeli dan mislima luta rečenica: Godine idu, ne čekaju ni da se otrijeznim.)

1. 6. 2002.

27. dan ciklusa. Bila na kavi. Osjećaj skorašnjeg ljeta. Jak i nekako utješan. Miris probuđenih nada golica mi nosnice. Razgolićene žene i muškarci u šlapicama. Vraća se okus nekih davnih šetnji. Uzaludnih. Traženje pažnje, smisla, čega li vec? Možda će Anja bolje znati. Danas kad više ne šetamo, sve je teže.... Nekad smo se jednostavnije razumjele. Je li nas razdvojila moja unutarnja osamljenost?

Kosa mi se zamastila. Dobila sam prišt. Pokazatelji skorog menzesa. Tražim znakove. Visim pred ogledalom. Pred samom sobom. Sebe ne mogu sobom varati. Predobro poznajem svoju kosu, kožu, ruke, godinama osluškujem svoje tijelo, prepoznajem svaki njegov mig, svaki šum i znak ...

R. mi kaže da sam opterećena sobom. Ljuti ga moje vječno osluškivanje i analiziranje. Želi da stvari gledam onakvima kakve jesu. Čini mi se da se on lakše miri s porazima. Ili je samo bolje svladao kontrolu?

Stalno idem na wc pa buljkam u gaćice. Jos su bijele. Nadam se da će skoro završiti ova neizvjesnost. Ne volim neraščišćene stvari, nešto što treba čekati.

2. 6. 2002.

28. dan ciklusa. Napeta sam.

Buljkam, buljkam, buljkam.....Čekam, čekam, čekam..... Buljkam, čekam, buljkam, čekam...... Gaćice su i dalje bijele. Svaki put prije nego ih pogledam, doživim lagan stres. (Stres. Smeta mi kada kažu: "Samo se ti opusti, ne razmišljaj o tome, dijete će doći kad ga najmanje budeš očekivala. A i ako ne budete imali djece, nije važno, nije sve u djeci." Kad ga ne budem očekivala??? Pa ne postoji dan da ga ne očekujem, da mu se ne veselim i da ga ne zamišljam. Pusto zavaravanje. Takva mi utjeha ne treba. Treba mi snaga. I hrabrost. Ruka u mojoj i prešutni dogovor da će sve biti u redu. Pa kako god bude.)

Očekujem crvenu mrljicu. Crveni neprijatelj:).

Osjećam menzes duboko u sebi. Umišljam li?? Možda bi se samo trebala naspavati.

Kad će više proći ovo, pa da znam.... da stavim točku i krenem dalje. (Ako budem umjela koraknuti.)

Prije par dana bila nam godišnjica braka. Nitko je se nije sjetio. Zanimljivo. Ne pamtimo datume .... Ili pamtimo neke druge dane? Zauvijek označene u našim glavama.

3. 6.2002.

29. dan ciklusa.

Gaćice još uvijek liječe oči bjelinom. Nikada mi, u ovih 5 godina, nije kasnio menzes. Niti jedan jedini dan. Javio se tračak nade. Čudna je ta nada. Neuništiva.

Pokušavam ne misliti na trudnoću, ne razgovaram o tome, hodam, pijem kavu, vozim se, sređujem kuću, šetam, ne mislim, ne mislim.... a onda, kao zraka kroz oblačić, nada... misao...što ako....? što ako....?

Čekaj malo, stvarno, što ako.....?

Smješkam se.

Ne mogu prikriti bljeskove sreće u očima.

R. mi kupio test za trudnoću. Žao mi ga razočarati. Teško mi se razočarati. Trebale su se pojaviti dvije crtice. Pojavila se samo jedna. Skoro je zaplakao.

Boli me glava. Stalno trčim na wc. Buljkam.... Ipak... Nadam se. Po prvi put u životu sreća je tako blizu, možda je testu prošao rok, možda nismo dobro radili....

Zašto se netko igra sa mnom????

Ipak....

4. 6. 2002.

Menzes. Rano ujutro. Gotovo.

Čim sam poslala poruku, R. se vratio kući. Plakali smo, ramena su bila premalena da skupe suze nakupljene svih ovih godina... Tiho, šutke... Zbog nepravde. Zbog nemoći. (Rekli su mi, shvati to kao posao, shvaćam, nije dovoljno, boli me, boli...)

Teško mi je, ne mogu pričati, ne mogu jesti, spavati, boli me i sama misao u kojoj više nema ničega ... Prisiljavam se, idemo na kavu, prisiljavam se, tako se valjda radi. Tako su me savjetovali pametniji od mene. Slušam ih. Tuga. Teška kao kamen moj biokovski. Riječi utjehe škrto silaze. Ako i kapnu, nemaju smisla, praznina ispunjava sve oko mene, osjećam je pod prstima, muka mi je od vlastite nemoći.

Kad sam se uspjela ovoliko smanjiti?

Nema utjehe danas.

Imali smo jedan dan. 24 sata. Netko ima 9 mjeseci. I svo vrijeme poslije. Prvi dodir, osmijeh, prvi korak, polazak u školu, život ispunjen očima koje u sebi nose čitavu mudrost jednog postojanja.

Kako sam bila jaka. Kako sam bila sretna. Kako su mu oči bile vesele. Nakon dugo vremena. Držala sam u rukama nešto važno, smisao, snagu...

Mislila sam...

Ubit će me ovo. Progutat će me tuga, ogromna, njegova, naša.....

Plačem.

26. 6. 2002.

Pridružio : 01 Mar 2008 Poruke : 255 Location : Nederland

26. 6. 2002.

Ponovo Zagreb (koji R. više ne bruji), ponovo nada sklopljena od iskidanih komadića mene, ponovo želja i idemo dalje ....

Ljudi kao u priči. Nose li ove žene na svojim dlanovima moju sudbinu? O čemu razmišljaju dok čekaju? Odakle li samo dolaze? Neke mi djeluju jadno.... crne čarapice i zimske cipele, a ljeto dobro zaoralo jutro... Stupnjevi padaju od vrućine kao lišće jesensko. Ljudi ulaze i izlaze, pokušavam na licima "izlazećih"

pročitati riječ, misao, slovo bar.... Ništa. (Predobro skrivaju svoju bol.) Ili ja nemam oči za takve stvari? Možda srcem treba gledati, kao Mali princ. Gledam li srcem?

Vrijeme sporo curi, u glavi palim kalkulator, zbrajam, 4 oplodnje, 37 izvađenih jajašaca, 29 zametaka, 12 vraćenih u mene, ni jedan nije oživio. Sve smo mi to prošli ... Koliko još? Koliko se brojeva treba odvrtiti pa da stane na onom pravom? Kao u kolu sreće. Ups, bankrot!

Napokon i ja bivam jedna od "ulazećih".

Nije kao tamo gdje se skupo plaća sok i mrva osmijeha. Prostorija mračna, škrta, jeftin stol, lavor i u njemu komad zgužvanog papira za wc, ništa obećavajuće, ništa poražavajuće, ravnodušnost... idemo dalje, rekoh sebi onda, idemo dalje ravnodušno...pa će manje boljeti....

..."Žao mi je što nije uspjelo, šteta, nakon par puta neuspjeha (Ups, bankrot!, smješkam se u sebi, Oliver Mlakar uvijek nađe utješnu riječ.) radimo histeroskopiju (ponavljam u sebi da ne zaboravim, histeroskopiju, histeroskopiju...) malo boli, izdržat ćete, može se sve obaviti za dva dana ovdje, u bolnici, ili (prednost kapitalizma) za dva sata, samo treba platiti, vi odlučite, sve ostalo će vam sestra reći..."

Jednostavno. Riječi točno toliko koliko je trebalo. Kojom su vagom izmjerene? Stotinama žena koje su tu sjedile prije mene? Navikom? Profesionalnošću?

Gledam ga u oči i u njima pokušavam otkriti njegovo srce. Bilo bi mi lakše.

Hvala, kažem (Na čemu?, pitam se u sebi). Doviđenja (do jeseni bogate :).

Sestra će mi reći, urea, urin, kreatinin, EKG, papa test, i još… (Tko će sve to zapamtiti?)

Izlazim. A Zagreb bruji.

Meni.

1.9. 2002.

Ivana i ja...

Da pišem roman tako bih nazvala ovo poglavlje. Ili, "Kako preživjeti stanje gladi 24 sata":).

(Zašto me nitko nije upozorio da se ne smije jesti 24 sata prije histeroskopije? Propust, greška, nekome nije stalo. Da sam znala, pojela bih na Borju onaj čuveni "stričev fažol s kobasicom":) Čak bih i bez kobasice uspjela ušutkati glad.)

Rekla mi je: "Sta će meni sve ovo?", a oči su joj prestrašeno "zvrčale" po prostoriji u kojoj su nas ostavili, svaku na svojim kolicima, malenu, gladnu i neispavanu grudvicu mesa i kostiju. I očiju. Velikih. Prestrašenih.

"Napisat ću priču o nama, o tebi, o meni, o Petrovoj, o hrabrosti", rekla sam joj.

"Ja uopće nisam hrabra." rekla je tužno. Okrenula sam se prema njoj, plakala je, pomislila sam, ja jesam hrabra, ovo sam već prošla, slično, ne može boljeti jače, izdržat ću pa što bude, progutala sam do sada velike količine tuge, mogu ja još, ima mjesta u meni, htjela sam joj reći nešto utješno, nisam mogla, teško riječi klize kad su potrebne, uhvatila sam je za ruku i.... najprije su nju odvezli...

Ležala sam ispred operacione sale ne osjećajući ništa, da li zbog inekcije ili nečeg drugog, ne znam. Kroz ostakljeni dio vrata vidjela sam gibanje i sudaranje zelenih kapica i onog nečeg preko usta što sam vidjela u "Hitnoj službi".

Ivanu nisam vidjela, osjećala sam njen strah i molila Boga da je uspavaju prije nego shvati koliko hrabrosti treba na ovom putu neizvjesnom, teškom....

"Moraju otkriti zašto ne mogu zatrudniti... S njim je sve ok... Poslije laparaskopije ostaju rupice na trbuhu.", pričala je noć prije, a ja sam joj u glasu slušala tupo, bolničko kapanje vremena. I strah.

Ležala sam na kolicima i pokušavala brojati sekunde, ali su mi misli bile teške, kapale su po meni gnjecave, mučne... Zašto me puštaju da toliko čekam? Hoće li me uspavati? Zašto se nisam bolje raspitala? Daj Bože da me uspavaju, molim te, neću više biti sebična i zločesta…

Nisam vidjela kad su je izveli.

Nisu me uspavali.

Nisam zaplakala.

Koliko, zapravo, traje histeroskopija?

Što će meni sve ovo?

Rekla sam samo, Isuse....

"Još samo malo…", sestra me držala za ruku i ja nikada neću zaboraviti tu ogromnu mrvicu njene tople nježnosti.

Izdržala sam. Izdržala sam.

Izdržala je i Ivana. Srele smo se u nekom paklu gdje su, jedna do druge, gole i modrih usana, ležale žene s vrećicama krvi i mokraće pored kreveta. "Boli me, boli me…", stenjale su tiho. Tko su one? Što li su one zgriješile u životu?

Poslije sam saznala da su to "one bez maternice".

Meni i Ivani ostavili su maternicu (ovaj put) čitavu:).

Zdrave smo. Greška je negdje "drugdje".

Izdržale smo.

A boljelo je .....

"Nemoj napisati da sam plakala.", rekla je.

8.12. 2002. (5. ICSI)

Kad sam pričala Marti kako postajem frustirana i nesretna te da su mi jutra sve češće tužna i besmislena jer ne vidim svrhu ovih uzaludnih nada, rekla je: "Bog zna što radi."

Zašto to radi?!, vikala sam u sebi, zašto meni????

Meni koja bih....

Njemu??? Nije zaslužio.

Nismo zaslužili.

Ne želim vjerovati da smo negdje pogriješili.

Peti pokušaj. Htjela sam pisati dnevnik, opisati dan po dan, sekundu po sekundu, beskonačno izmjenjivanje nade i straha... Nisam. Nosim u sebi sve svoje misli, bol, želju i nadu. I bojim se. Strašno se bojim poraza. Osjećam, nisam jaka. Ovaj put nisam jaka. Umorna sam.

Rekli su: "Trebaš biti optimistična. Vjerovati. Opusti se, razmišljaj pozitivno. Bog nikada ne zatvori jedna vrata, a da nije otvorio druga". Tješili su. Zašto utjeha više ne nalazi put do mojega zgužvanog srca? Gdje sam se to izgubila? Riječi u meni odzvanjaju muklo kao koraci u praznoj sobi.

Bojim se.

Bože, smanjio si me na veličinu zrna.

Zašto ne uspijevam narasti?

12.12. 2002.

Menzes.

Upadam u jedno veliko ništa.

Treba ovo preživjeti.

28. 5. 2003. (nakon spontanog, bila je to biokemijska trudnoća)

"Zašto si tako negativna?", R. me pogledao frustrirajuće realno. (U sekundi su mi kroz misli protrčale naše šetnje Marjanom, studentska sobica i menza u središtu tada mrskog mi grada. U jednoj sekundi sam ostarila 15 godina.)

Toga sam dana sjedila na rubu kauča, užasnuta nepravednom crvenom mrljicom, nijema i prestrašena svojom sudbinom. Počela sam vjerovati u Velikog Boga koji kažnjava one koji griješe, a ja griješim, pa sam molila u sebi, učini Bože da nestane svega ružnog kad otvorim oči, ne dopusti tuzi da se popenje do grla jer će me ovaj put ugušiti..., ne dopusti očima, i rukama, i mislima i svemu sto je živo na meni da umre s ovim umiranjem.

Jer si me stvorio da dajem život.

Plakala sam.

Kako ću? Zašto ću?

Daj mi razlog.

Oživi moje nade.

Budi moja snaga.

Potrudi se, saberi se, rekao je R., o čemu pričaš, ljudi kažnjavaju, nema sudbine, ni vraga, postojiš ti, postojimo mi, digni se, to je samo jedna obična, crvena mrljica, shvati to tako, ništa se i nije dogodilo, ne razmišljaj puno, život juri, pregazit će te na tom kauču, drugi će se ljudi veseliti jutru, toplom kruhu i pašteti, proljeće će nekom drugom mirisati, ne mogu nositi tvoju bol, ovo moraš sama, moras biti jača, pokušaj, vrijedi ići dalje…

To je smrt!!!, vikala sam, ne možeš u smrti biti dostojanstven i lijep, i pričati pametne stvari, dovedi taj život neka me pregazi, i to proljeće, baš me briga, neću ga ni pomirisati, ne da mi se više biti ja, nemam volje, u meni je nešto krivo nasađeno, to nije obična mrljica, za mene je to još jedna smrt, slušaj me. Čuješ li???

A onda sam zašutjela.

Jer........................

Život me nije pregazio.

Proljeće sam dočekala vireći kroz prozor.

Tješi me pomisao da sam preživjela.

"Velika si ti cura.", rekao mi je smijući se.

10. 9. 2003.

Pred vratima trideset četvrta, lagana, a teška poput kamenja koje Marta ispisuje tražeći smisao svoje neutješne želje.

Ne gledam ljude kroz brojeve, rekla sam jednom praveći se drugačija, imaju dušu i ja ih osjećam prstima, očima, srcem ih dotičem. (Ali gotovo uvijek ostajem iznenađena snagom svoje plitke ženske sebičnosti. Nisam ja Mali princ iz bratove mašte. Nisam.)

Ne gledam ljude kroz brojeve, ni sebe, rekla sam veselo i na brzinu progutala misao o njegovoj mladosti.

Podnosim svoje vrijeme svjesna usamljenosti u njegovu kapanju.

Svjesna tišine koja me dočeka nakon zaglušne buke vanjskoga svijeta.

Svjesna borbe koja će potrajati….

Svijet korača i misli svoje... Malo dobrih ljudi oko mene traži svoje mjesto (u meni ga nađoše odavno), uporno šutim i promatram svoje oči u ogledalu....

Ne igram se.

"Ne smije te strah voditi kroz život", rekao je mi je R.," leti, ali ne gledaj dolje."

Hoću li se izvući?, pitala sam ga.

Hoću li se izvući?

Reci.

Utješi.

Ti najbolje poznaješ moje tuge.

Trideset četvrta.

Brojke su ravnodušno nadmoćne. Matematika.

Mene dira ono nešto neobjašnjivo...

18. 6. 2003.

Često se sjetim rečenice koju mi je Slaven jednom napisao u dnevniku: "I pad je let, kaže zvijezda i poleti."

Ne mogu riječi opisati tugu koja se godinama gnijezdi u prsima. Ne može

strah živjeti toliko dugo i onda nestati s izgovorenom pričom na poslijepodnevnoj kavi. Duboko unutra lupa srce. Prestrašeno.

Umorno tijelo napipalo proljeće u šupljinama između jutarnjih buđenja pa skupilo mrvice za povratak kući. Jedan ih je Ivica čitavu zimu nečujno bacao za mnom. Umorna i izgubljena u svom svijetu nemoći nisam ništa primjećivala.

"Vrijeme te ne smije pregaziti, rekao je odlučno. "Sjeti se, sjeti se " naše" pjesme..."jos ćeš biti mlada, sve dok budeš htjela..."

Otvaram svoje prozore, osluškujem. Moram biti veća od same sebe. Moram biti jača. Rastem na suncu.

Ne smijem se plašiti iznenadnih tuga. Netko se šulja mojim dubinama i čuva moje strahove.

"Neće se dogoditi ništa strašno, tu sam.", gledao me ravno u oči.

Nisam sama.

U ovom ludom vrtlogu poraza i nada, netko je davno život svezao za moje ruke.

I utisnuo poljubac na moje usne.

Zauvijek.

30.6.2003.

Razvila sam novu taktiku preživljavanja. Prepisala sam citate iz pozitivnih knjiga i izvlačim ih kad zakuca tuga na moja vratašca. Razmišljam o vrijednostima zbog kojih treba biti tu, disati, disati...

Bit će sve dobro, kaže mi moj mali cvrčak u glavi, budi strpljiva i poštena prema samoj sebi, sve će se jednom posložiti na svoje mjesto... Ima smisla.

Veselija sam. Primjećujem da je dan produžio ruke, da je zemlja mirisnija i meni sklonija. Primjećujem neke uporne oči u prolazu i ljude velike, hrabre koji su uvijek bili tu negdje, u blizini mojih suza i strahova.

Dišem.

Osjećam mrvice snage kako se penju u zatrnule ruke.

Oprostila sam sebi sve svoje žalosti. Ljutnje. Oprostila sam svijetu u kojem ćemo možda živjeti sami.

Naučila sam, sreću treba znati prepoznati. Naučila sam, vrijedan je ovaj život koji imam.

Hoću li se izvući?, pitala sam.

"Izvukla si se.", rekao je i zagrlio me.

Izvukla sam se, ponavljam u sebi kao mantru.

Sretna sam.

Jednom sam negdje pročitala rečenicu: "Živim u usranom svijetu, ali živa sam i ne bojim se."

Idemo dalje…

Ne odustajem.

Pridružio : 01 Mar 2008 Poruke : 255 Location : Nederland

Drugi dio

19. 2. 2004. (6. ICSI)

Danas sam dobila nalaze prolaktina i progesterona. Prolaktin mi je sa 766 pao na 385. Progesteron je u granicama normale. Sretna sam. Napokon. Tijelo me nije izdalo.

Čitavo jutro zovem Petrovu ne bi li dogovorila razgovor sa doktorom. Nitko se ne javlja. Moram biti uporna.

20.2. 2004.

Ponovo sam zvala Petrovu. Napokon se javila sestra, naručila sam se za 10.3. u 9 i 50. Uh!

23.2. 2004.

Maloprije mi Venka poslala poruku. Pita kako se računaju plodni dani, da se već drugi put nada da je trudna, ali ništa. Ostala sam izvana mirna. Unutra sam se razdvojila na lokvice pune suza. Pitala sam R. je li normalno osjećati radi toga toliku tugu. Rekao je da je normalno, ali da joj pomognem jer sam u tome iskusnija. (Bože, ne daj joj moj križ!)

Kad ostanem sama preispitujem samu sebe. Prošlo je 15 mjeseci od mog zadnjeg IVF-a. Već odavno sam se prestala bojati injekcija, aspiracije, bilo kakve fizičke boli. One druge, reske, probadajuće, kad ti se čini da ćeš zauvijek ostati zarobljen u svojoj glavi, u svojim mislima, lud, očajan, bojim li se još uvijek takve boli? Ne znam. Mislim da je najbolje ne razmišljati puno o tome.

Odlučila sam nikome (osim Vanji) ne reći zašto idem u Zagreb. Pokušala sam sebi objasniti ovaj svoj postupak, ali ne razumijem. Nije ni važno.

5.3. 2004.

Približava se dan moga odlaska u Zagreb. Osjećam nemir. Ne mogu ga ignorirati.

10.3.2004.

Petrova. Došla sam pola sata ranije. Osjećam se nadmoćno, moram zapamtiti ovaj osjećaj kada mi se čini da mogu krojiti svijet po vlastitoj zamisli, usitnjavati ružne misli, odliti tugu kao vodu iz pune čaše i biti sretna samo zato što je jutro, što sam živa i što se umijem smijati naglas. Okus kave iz aparata je čudesno ohrabrujući.

Nisam ovdje bila godinu i tri mjeseca. Ništa se nije promijenilo. U očima nekih sestara primjećujem mrvice prepoznavanja, ali ne želim biti intimna ni ushićena spoznajom da me se netko sjeća. Ponašam se kao da sam došla prvi put.

Ne mogu zatomiti osmijeh.

Doktor. Pita me zašto nisam prije došla, zar sam ih stvarno toliko zamrzila? Kažem da sam skupljala snagu. Ne čudi se, smješka se.( Da li je umoran od nas "neuspješnih"? Shvaća li nas kao vlastiti poraz? Osjeća li moju duboku ravnodušnost prema svemu što me nekad plašilo?

Ponovo se u meni gnijezdi jak osjećaj nadmoći. Jaka sam. Valjda je trebalo doći do samog dna da bi spoznala ovakav mir. Dišem duboko i oštrim zamahom izlazim iz sebe.)

Pita me želim li odmah ući u postupak. Ne, ne želim, doći ću polovinom travnja, tako sam isplanirala. Kockice u glavi složene su za travanj. Ne mogu ih sada premještati.

Uzimam svoju "košuljicu" i s osjećajem nekog bezrazložnog veselja izlazim iz bolnice.

19.3.2004.

Danas otvorim RODE i vidim, Stella je trudna. 1. IVF. Kod istog smo doktora. Znači li to pomak u mom životu? Znači li to kraj mojim očekivanjima uskoro?

Ne mogu, a da se ne osjetim prevarenom za čitavih sedam godina.

Rekla je Jadranka: "Danas sam u totale bedu."

Jadranka, hoće li nam ikada uspjeti?

Utješi.

26.3.2004.

Još jedan korak ka cilju. Danas idem u Zagreb kupiti inekcije, 20 Gonala i Ovidrel. Osjećam se kao da idem na posao. Ne mogu objasniti svoje stanje, mogu samo citirati jednu curu s foruma: Ovo shvaćam kao "još jedan pokušaj", a ne "moram uspjeti". Tako nekako.

1. 5. 2004.

Ništa. Veliko, opipljivo ništa.

Ni suza više nemam.

4. 5. 2004.

Venka je trudna.

Zatvaram prozor u sobi i plačem naglas.

Bože, zašto mi ne daš da se iskreno radujem njenoj sreći? Zašto umanjuješ važnost jednog takvog događaja?

Daj mi snagu da progutam vlastitu tugu i da vedra i sretna pozdravim jedan novi život.

5.5. 2004.

… "sad je srce stijena i ne plače"…, kaže Žera iz Crvene jabuke.

Kao u tople deke, ušuškala sam se u misao da sam jedna od žena koje čvrste i ponosne na svojim leđima nose terete tuge ne trepnuvši. Uljuljkala sam strah u kolijevku šutnje pa se čini da mi je svejedno. Pad sam ublažila pričom da se s iskustvom rađa osjećaj nadmoći, a poderano koljeno nisam htjela ni pogledati. Sitnica. Odmahnula sam rukom i produžila u svijet u kojem je moguće biti jak.

Zaštitila me laž.

Prevarila sam svih osim sebe.

Osjećaj uzaludnosti javlja se u snu dok trčim praznim sobama i ne uspijevam izaći na svjetlo. Opet ispočetka učim hodati, a svaki korak boli do ludila. Opet tražim razloge za ustajanje iz tople zaštite kreveta u kojem kao loša glumica iz španjolskih serija plačem glave zabijene u jastuk.

Ali želim...

... da iz mojih suza ponovo nikne nada kao što su niknule ruže oko dvorca usnule Trnoružice.

... da budem strpljiva i jaka.

Hoće li me znati pronaći moj princ? Hoće li čuti moju šutnju danas kad ne pričam više jer ne pronalazim riječi koje bi opisale bol? A slikati se ne usudim.

Sklapam ruke nad svoje misli, ne želim do kraja osjetiti poraz. Bojim se ponovljene nemoći. Bojim se trenutka u kojem ću morati zaroniti u samu sebe i priznati da sam ostala negdje daleko iza sebe, iza njega, iza čitave moje stvarnosti, umorne....

Htjela sam biti hrabra. I bila sam hrabra.

Htjela sam pobijediti. Nisam uspjela.

Vratila sam se na početak kruga kojeg ću morati prijeći ponovo.

Jednom ću uspjeti.

31. 12. 2004.

Nisam dugo bila na forumu. Mjesecima. Od zadnjeg neuspjeha. Ogradila sam se negacijom svega onog što se tiče djeteta, oplodnje i trudnoće. Ne razmišljam. Misli su usmjerene nekim drugim stvarima, važnim i nevažnim, živim od jednog do drugog trenutka. Između njih nema ništa. Dobro sam. Ne radi se o kontroli, možda više o ravnoteži u koju počinjem vjerovati.

Proces mirenja bacio je klicu duboko u moju svijest. Tek sada. Rado bi rekla: "Odustajem!", ali ne da mi prkos pokupljen s kamenjara onih davnih, bezbrižnih godina. Rado bi rekla: "Idem dalje!", ali ne da mi strah. Velika grudva straha zakopana u bunarima moga srca. Još uvijek.

Pa se jednostavno mirim. Prihvaćam život onakav kakav je. Nismo krivi. Nije ovo kazna. To je samo naš život. Takav. Malo dobar, malo loš. Običan. Ne pitam se više zašto i kako ćemo. Ne analiziram greške koje su nam pobjegle tokom ovih zajedničkih godina. Nekom više, nekom manje. Moralo se živjeti. I prživjeti. Kaos u mojim mislima bio je neizdrživ. (Oprostit će mi oni koje sam povrijedila.)

Nisam dugo bila na forumu. Jučer sam, nakon Sanjine emisije na RTL-u, malo provirila. Ima puno novih trudnica. Nisam ih sve uspjela ni pohvatati:). Tražila sam Klaru, Snješku, Odru... među njima. Nisu tamo. Još uvijek nisu. Za njih borba nije završila. Život je nepravedan, ipak.

Klikam na križić, ne da mi se tu ostati.

Ne dajte se, cure!

Ja mislim na vas.

Tanja

Objavljeno: 5. siječnja 2005.

Pridružio : 07 Dec 2007 Poruke : 650 Location : Benelux

Gogsii,imas ovo dole u kafanici(dobro jutro)....Postavila sam ja preneki dan Wink

_________________

Onaj ko daje sve od sebe daje dovoljno....

Godina : 37 Pridružio : 05 Dec 2007 Poruke : 2017 Location : Beograd

hitron-Luka

Poslao: Thu Apr 24, 2008 7:13 pm Naslov: Dnevnik jedne Tanje(preneto sa Rode)

Mislim da je korisno za procitati....Dnevnik nikad nije zavrsen...
Tanja je rodila sina Luku godinu ili dve kasnije.....

gogs-ii

Poslao: Tue Apr 29, 2008 10:04 am Naslov: Dnevnik jedne Tanje(preneto sa Rode)

Nije Luka nego Matija.
Mene je dnevnik odusevio.
Koliko
misli, rijeci i sutnje je tu negdje u meni sakriveno misleci samo o
jednom. I stalno ponavljajuci Boze oprosti mi sto se ponekad ljutim cak
i na tebe, oprosti mi sto se stalno pitam zasto svi samo ne ja. i
oprosti mi sto svaku trudnocu oko sebe dozivljavam kao vlastiti poraz.
Oprosti mi sto me svaki put zaboli kad cujem vjesti o trudnoci i
rodjenju. Oprosti na mojoj ljubomori. I na mojim suzama.

hitron-Luka

Poslao: Tue Apr 29, 2008 10:48 am Naslov: Dnevnik jedne Tanje(preneto sa Rode)

Ups,moze biti da je i Matija...ja tako cula pa tako i prenela...sve u svemu naka ih gospod Bog cuva...

Gogsi draga dace Bog ,hoce veruj mi.... ljubav

_________________